Industrijski prehrambeni sustav često je karakteriziran nedostatkom vrednovanja hrane kao resursa. Navedeni sustav hranu percipira potrošnom robom u smislu proizvoda s ograničenim rokovima trajanja označenima na ambalaži. Takav pristup stvara ozbiljan problem zbog zakona i propisa usmjerenih primarno na proizvođače u cilju usmjeravanja na osiguravanje kvalitete proizvoda. Navedeno rezultira bespogovornim slijeđenjem istaknutih rokova trajanja od strane potrošača, često dovodeći do nepotrebnog odbacivanja hrane koja je još uvijek upotrebljiva. Posljedično, industrija generira znatne količine otpada koje bi se moglo smanjiti primjenom filozofija poput zero waste i Slow food. Ovaj rad istražuje potrebu za osvještavanjem potrošača o stvarnom stanju hrane, i mjenjanje navike isključivog oslanjanja na navedene rokove trajanja. Fokusira se na analizu implikacija koje proizlaze iz nastojanja smanjenja otpada hrane u industrijskom prehrambenom sustavu. Navedeni napori uključuju ekonomske, ekološke i sigurnosne aspekte. Rad predstavlja ključnu osnovu za razumijevanje dubokih implikacija i potencijalnih koristi koje bi mogle proizaći iz revizije pristupa prema rokovima trajanja hrane u industriji.