Važnost i uloga nematerijalne kulturne baštine međunarodno su prepoznate usvajanjem Konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine koju je 2003. godine usvojila Organizacija ujedinjenih naroda za znanost, kulturu i obrazovanje. Njome su osigurani mehanizmi koje države članice UNESCO organizacije mogu primijeniti kako bi identificirale i zaštitile nematerijalnu baštinu na vlastitom teritoriju. Prvi korak u svrhu očuvanja vlastite baštine je popisivanje odnosno inventarizacija kulturne baštine. Inventarizacija kulturnih dobara kako materijalnih, tako i nematerijalnih dobara preduvjet je njihova očuvanja jer kako zaštititi baštinu za koju nismo ni svjesni da je posjedujemo ili ne znamo u kakvom je stanju. Pogotovo kada govorimo o inventarizaciji baštine u ruralnim i marginaliziranim područjima koja je se pokazala kao uistinu obiman zadatak koji zahtjeva suradnju čitave zajednice, nositelja baštine, čuvare informacija, stručnjaka različitih znanosti, nacionalne i regionalne vlasti radi prikupljanja točnih informacija. U ovom specifičnom slučaju važna je integracija lokalnog stanovništva u svaki korak procesa inventarizacije radi maksimalnog prikupljanja podataka, dokumenta, fotografija, snimaka i drugih materijala koji pružaju informacije o nematerijalnoj baštini i njezinoj posebnosti.