U ovom radu detaljno se opisuje proces slanja internetskih paketa putem različitih protokola usmjeravanja. U uvodu se općenito opisuje Internet i njegove funkcionalnosti u smislu slanja paketa odnosno podataka. Proces koji šalje podatke na internetu, zove se Usmjeravanje. Usmjeravanjem, podatci se šalju na točna odredišta odnosno, odredišta koji su korisnici zamislili. Za usmjeravanje, postoje uređaji koji se zovu usmjerivači (engl. Router) koji pomoću prikupljanja informacija, uspijevaju prosljeđivati podatke na određena mjesta. Da bi se podatci uspjeli skupiti, koriste se protokoli koji preko određenih zadataka na različite načine, određuju puteve podataka do njihovih odredišta. Postoje dvije glavne vrste protokola po kojima se može razlikovat proces slanja podataka, a to su: vanjski i unutarnji protokoli. . Unutarnji se koriste unutar jednog autonomnog sustava, dok se vanjski protokoli koriste između više autonomnih sustava. Glavna razlika između unutarnjih i vanjskih protokola je to što unutarnji protokoli komuniciraju samo sa jednim autonomnim sustavom dok vanjski komunicira sa njih više. Da bi se informacije o mreži mogle spremat, koriste se tablice usmjeravanja koje određuju optimalne puteve kod pronalaska rješenja za slanje podataka. Usmjerivač mora pronaći najbolju rutu za proslijediti podatke. Zato postoje mehanizmi unutar usmjerivača koji mu pomažu odrediti najbolje brojke koji određuju najlakše i najbrže rute. Najpoznatiji protokol koji se koristi je RIP protokol. Protokol informacijskog usmjeravanja (engl Routing Information Protocol) je protokol koji koristi vrstu protokola zvanu vektor udaljenosti (engl. Distance vektor). Funkcionira na način da svojim susjedima usmjerivačima, šalju sve ili dio svojih tablica usmjeravanja. Postoje dvije inačice ovog protokola : RIPv1 i RIPv2. Na kraju rada, prezentiran je jednostavan način rada protokola usmjeravanja koristeći aplikaciju „Cisco packet tracer“. Korišteni su RIP i OSPF protokoli usmjeravanja za prezentaciju usmjeravanja paketa između dvije različite mreže. Za RIP protokol, kreirana je jednostavna mreža sa 2 usmjerivača, 2 računala i 2 preklopnika. Testiranjem mreže, postignuto je slanje podataka putem RIP protokola. Za OSPF, mreža je bila kompliciranija. Za kreiranje mreže korišteni su 3 usmjerivača, 6 računala i 3 preklopnika. Pomoću davanja informacija o svim računalima i mrežama, usmjerivači su uspješno prenijeli podatke sa jednog računala na drugo računalo.