Današnje ekonomsko okruženje karakterizirano je prije svega ograničenim resursima. Budući da se financijski, materijalni, a dijelom i informacijski resursi mogu i preslikati, poduzetničke sposobnosti i način upravljanja ljudskim resursima ističu područje u kojem je moguće postići komparativne prednosti i na koji možemo značajno utjecati. Naime, upravo meke vještine vođenja koje autor istražuje u ovom radu mogu značajno pridonijeti motivaciji zaposlenika, razvoju njihovih kreativnih pristupa, a time i boljim performansama ekonomske organizacije, odnosno u ovom slučaju predmetnog restorana. Vođena tim pretpostavkama, autorica nastoji dokazati vezu između mekih vještina i rasta kvalitete organizacijske kulture, odnosno krajnjih rezultata promatranog ugostiteljskog objekta. Restorani kao ugostiteljska poduzeća, promotori su nacionalne gastronomije općenito. Oni su i ekonomski subjekt koji predstavlja važan dio turističke ponude. Fokus „fine dining“ koncepta, tj. koncepta visoke gastronomije, je na kombinaciji internacionalne i tradicionalne kuhinje, a poseban naglasak je na sljubljivanju vrhunskih vina, originalnom interijeru i eksterijeru te vrhunskoj usluzi. Dakle, u srži „fine dining-a“ je ekskluzivan eno-gastronomski doživljaj. Visoko kvalitetna kuhinja i fuzija autohtone i internacionalne kuhinje predstavljaju odličnu podlogu uspješnosti restorana. Međutim, vrhunska tehnika obrade, te inovativnost menija bez visoko kvalitetne usluge je nedovršena priča. Motivacija i komunikacija stoga su ključ organizacijskog vođenja, a implementacija mekih vještina zahtjeva stručno vodstvo i vođenje tj. optimalni izbor strategija. Na primjeru splitskog restorana Dvor, prikazat će se nužnost implementacije “soft skills” vještina (ili hrvatski mekih vještina) u cilju postizanja krajnjeg cilja - zadovoljstva klijenata u smislu pružanja zaokružene eno-gastronomske priče.